1927 - 1983

BERNARD
VUKAS

Od Zagreba do Splita i natrag Bajde Vukasa

Ovo je u neku ruku godišnjak, anuario, slave (1927-1982) Bernarda Bajde Vukasa. Kronologija je to ljeta Gospodnjih kojima je popunjavao stranice svog životnog dnevnika genijalnim nogometom.

Sve počinje u vrtu u Drenovačkoj 24, nastavlja se na splitskoj rivi, na placu kraj plinare, u Bologni, tolikim svjetskim borilištima, sitnim koracima u Austriji a završava nesuđenom preranim zbogom u rodnom Zagrebu, u Postoje zapisi Zvonimira Magdića u knjizi "Tako je živio i igrao Bernard Vukas", puno je toga u video-zapisu "Stoljeća hrvatskog nogometa" i eto sada, ovo je (s) likovna monografija najboljeg hrvatskog nogometaša.

1927.

Ocu Vinku i majci Anici rodio se sin. Jedini, do tada. Jedinac, od tada. Bila je nedjelja, prvog svibnja. Sunce je tek počelo svoje pute, a dječačić Bernard, kojeg će mama zvati Bajdek, a poslije toga čitav svijet Bajdo, otvorio je u pet sati i deset minuta plave oči. Bio je – tu.

Vrt u zagrebačkoj Drenovačkoj 24 već je bio pun cvijeća. Ali nije bilo niti jedno plavo poput kose prvorođenca. Za dječaštva bio je 'Žuti'. Za prijatelje, one izbliza – sve do kraja života.

Bernard "Bajdo" Vukas, Zagreb.

1938.

Drenovačka je bila za Bajdu i klapu, čije će pjevanje, kasnije za Hajdukovih pobjeda postati mu melem za uho puno sluha, široka i preširoka za nogomet između vrata vrtova na jednoj i na drugoj strani ulice. Bajdo je rano ostavio svog drvenog konjića i 'sjeo' na loptu, od jutra do mraka. Najprije krpenjače i tenisice s kojim je bio žongler a onda i s pravom 'balkom', koju je baš njemu kupio tata, kad mu više nitko nije bio ravan.

Bajdini mali 'concordijaši' kad su tukli male 'purgeraše', često su bili čašćeni kremšnitama. A preko puta gdje su se dečki gostili melšpajzom, bila je hižica s balkonom. I mala Hohnjecova, Lili. Bajdina tiha simpatija kad se prelazi iz kratkih u duge hlače, kad se s nježnošću gase svjetla u čarobnim kinodvoranama, čiji je platno pokrivao teški zastor, ruke pjevaju, uz kiki, svoju pjesmu...

Drenovačka ulica, Zagreb.

1938. – 1940.

Blizu Drenovačke je Tratinska i na Tratinskoj, danas je to Kranjčevićeva, Concordijino igralište. Začas se Bajdo preselio na Concordijino, začas se našao među 'supićima'. Klincima ispod juniora. I 'šok'. Nije mu bio učitelj u nogometu nego nogometna učiteljica, hazenašica, rođena Radović, udata za Kunšteka koji je imao trgovinu tepiha u 'Balkan prolazu'. I pametna cura. Znala je nekoliko jezika i znala je nogomet.

"Daj Bajdo, daj!"

Bila je puna trika, kao danas Maca Matuzić pa je sama podsticala inače Bajdin trick-nogomet: 'Daj Bajdo, daj!. Zbog krhkosti, i sitnog uzrasta ona je posebno pazila na Vukasa. Ona će svom drugom mužu, Toniju Pogačniku, igraču Concordije, a nešto kasnije i treneru juniora zelenih omogućiti da brzo ispeče nogo-učiteljski zanat. I ne samo 'trainer', Zdenka Kunštek je bila i vrsni športski novinar; duhovita, čitka.

Concordijino igralište, Tratinska.

1943.

I tu je Bajdo imao prođu. Lakonog, hitar s driblingom, jednake vrijednosti na obje strane. Za čas se probio u prvu juniorsku momčad. Dečki su viši i jači, ali je Bajdo bolji. Čop, dva Dolića, Petanjek, dva Konića, Klepić, Mihovilić, Kavran, Dornik i Čop zajedno s Bajdom bili su Concordijaši.

Bajdo je već zagledavao s Lili, Bajdo je već igrao biljar, Bajdo je već kartaš na veliko, i ne rijetko igrao nogomet 's velikima'. Sredinom 1943 Bajdo se od svih tih juniora, probio naprijed.

Igra i za pričuvnu momčad Concordije u navali izvrsnog Kapetanovića, Kosmata, Senčara, Arnolda a ujesen na utakmici s Ličaninom, 3:3, igra za 'Korisnicu', nakon proglastbe Hrvatskog Državnog Sabora o pripojenju svih hrvatskih zemalja matici domovini, u korist Hajduka svojih jedinih 45 minuta, bar novinarski zabilježenih, za prvu momčad kad je zamijenio je u drugom dijelu Franičevića. Vukas je u zadnjoj utakmici hrvatskih juniora, 5. svibnja 1945. pet dana poslije svog osamnaestog rođendana, zabio za Zelene 1906. pobjedonosni pogodak protiv izvrsnog Uskoka, danas bi rekli, u stilu Maradone, prešavši pola protivničke momčadi!

1945.

O jednom malom klubu za koji je odmah poslije okupacije Hrvatske 1945. igrao Bajdo Vukas - o Amateru - nigdje ni riječi. Kakav je to bio klub, komu je pripadao, tko su bili 'šefovi' nije nigdje zabilježeno. Bio je sudionik Zagrebačke lige. I to je sve. Ne zna se ni trener, ali su zabilježen postave Amatera koje su igrale prvenstvo grada. Jedna od njih je i ova: Kralj, Brančun, Jurišić, Platužić, Šimunović, Osrečki, Kostanarović, Kapetanović, Kleščić, Hudika i Vukas.

Po prezimenima Amater je bio dobra momčad. Bajdo će se našaliti: "Kakva je momčad bio Amater svjedoči činjenica da iz nje izašao jedan Kontinentalac" ( jasno, Vukas, op.a.). Protiv tada već jakog Dinama 1:5 i 1:6, Vukasa prate laskave ocjene. "Sigurno je da će se ovaj mladić razviti u igrača prvoklasnih sposobnosti". Nosio je nadarenost u sebi, bio je rođeni as. Njegovoj duhovitosti i tehnici nije smetala ni krhkost ni laganost. A zašto nije zaigrao u Dinamu? Bez visokog komentara, Dinamova posla, iako, ruku na srce, bilo je nekih pokušaja, bez rezultata.

"Ako mi to napravite ja ću uskrsnuti, samo da nisam kraj vas..."

Bajdu su kasnije njegovi prijatelji zafrkavali: 'Bumo te zakopali kraj Dinamova stadiona?' A on: "Ako mi to napravite ja ću uskrsnuti, samo da nisam kraj vas...".

1946.

Utakmica je Amatera i Slobode. Igra se za bodove. Slobodu trenira Toni Pogačnik. A obranu drži štrkljasti Bolfek kojem je slomiti nekom nogu obični 'dobar dan'. I na toj utakmici je Bolfek slomio nogu Jurišiću. Amater nastavlja s deset igrača. Još jednom Bolfek diže nogu na onog zgodnog Šimunovića kojeg zovu Cigan. Srećko je izbjegao taj start za vječne poljane, rukama se ulovio za Bolfeka i sudac ga isključuje. Kaj je gospon sudec? Amater igra s devet igrača! Na kraju je 2:1 za Slobodu.

"Onog malog, žutog hoću u Hajduku. Odmah!"

No, poslije ove utakmice više nam ni Amatera ni Slobode. Fuziji se priključuju Tekstilac i Grafičar, pa grad Zagreb dobiva - NK Zagreb. U Zagrebu igra i Vukas. I nije sam, ima "španera": Marold, Klaić, Pogačnik, Kapetanović, Kleščić, Pećnik, Jurišić, Muradori, Drvodelić. Poslije utakmice NK Zagreba i Splita u Splitu, Vukas je toliko sjajan da je Frane Matošić naredio, gledajući utakmicu: 'Onog malog, žutog hoću u Hajduku. Odmah'!

I Bajdo bi u Hajduk, ali tata Vinko odbija ili uvjetuje. I dobiva garancije: škola i Australija. I, kad je Bajdo konačno - doli, on mu šalje svakih mjesec pet stotki za život! Prvu je utakmicu za bile odigrao u Mostaru. Na pobjedi Splićana zabio je od osam, dva gola. novinari su dobili direktivu: ne pisati. I nisu. Ili pišu u šiframa: 'Istaklo se livo krilo'. U postavama ga nema. Ili, ima ga, ali kao Juričenko.! To je bila politika... Kapa dole Frani! Hajdukovci su odmah pogodili da imaju u rukama zlatnu ribicu. Plavi nisu.

1947.

Hajduk je na pripremama u Sloveniji. Igra čak pet utakmica ali se na četiri Vukas još uvijek vodi kao 'livo krilo'. I piše: 'najbolje je bilo livo krilo'. No, na zadnjoj utakmici protiv Kranja, pri put piše… Matošić, Vukas! Od toga dana, Hajdukova zvijezda je rođena.

Anuncio Vobis Gaudium magnum, habemus Bernardum. Preko noći Bajdo postaje pojam baluna u Splitu. Trče gledati Vukasa. Dribla, prelazi, asistira, zabija. Čak je i stari lisac Frane Matošić u drugom planu. U Dinamu grizu nokte, čupaju kosu, prekasno. A Bajdo je iz dana u dan sve više 'fetivi'. Inače majstor karata za čas ima briškulu u malom prstu, lijepa glasa piva u klapama, čak se i ženi s domaćom curom Stjepankom Boban, On je saživio, njemu je zvonjava sv. Duje ušla pod kožu. Volio je škampe, jastoge, školjke na buzaru i more, plavo more.

1948.

Prva olimpijska medalja

Ušao je u uski krug najboljih. Protiv Albanije, istina 0:0, igra svoju prvu utakmicu za 'državnu'. London je pred vratima. Olimpijada. Hoće li Bajdo? Hoće. Olimpijska je momčad je jaka, puna iskusnih igrača čak i Gradjanskog : Jazbinšek, Cimermančić, Bobek, Wolfl, Brozović, Šoštarić i otišli su do - srebra.

Vukas je zaigrao samo završnu utakmicu, protiv Švedske koja je imala i Grena i Nordhala i Liedholma. Bajdo se uvijek tužio, da nije bilo srpskih gafova, protiv jakog Nordhala igrao bi Jazbinšek kojeg je Vukas jako cijenio, zbog kojeg je i sam i zamalo otišao u Metalac, koji bi tu grdosiju, pravog pravcatog vatrogasca sigurno zaustavio. Ovako, Nordahl je šišao robustnošću kraj nesigurnog Jovanovića. I - 1:3. Bajdi je to prva olimpijska medalja, 1948, londonska.

1949.

Ovo je godina koja znači ispunjenje tatekovih zahtjeva. Vukas ide s Hajdukom na turneju u Australiju. Dva mjeseca. Nije bilo igrališta na kojem nije Vukas nije ostavio trag. Bili su to nezaboravni dani. Vježbalo se silno. Svi su znala da ih pedesete očekuje mundial.

Hajduk je nastupom u Australiji obišao svih pet kontinenata. Ljudi su već pozaboravljali Vukasov 'look' kad je došao u Split: kokotica, uske, škotske hlače, lakirane cipele, odmah u društvu pokeraša, ako je trebalo išlo se čak i na otoke. Bilo je buke i vike. No, vrijeme je smirilo i Bajdu i Hajduka. Adelaide, Sidney, Perth, Melbourne uspješne su razglednice australskih Hajdukovaca za najduže poratne turneje kluba.

1950.

Prvak Jugoslavije

Velika godina. Mundial u Brazilu i Bajdina utakmica na slavnoj, pri puta otvorenoj Maracani, stadionu za 200 tisuća ljudi, protiv Brazila. Nije se dalo. Huka je bila jeziva, tutanj sa samog dna pakla, nitko nikoga nije čuo. Vukas je na desnom krilu!. Ali tamo se, u bijelom klate neki žongleri, Brazilci, koji doslovce jedu loptu. Leo Lemešić splitski sudac je i djelitelj pravde, ali većinom gledatelj. I on je tvrdio da je taj Brazil, pedesete, bio najbolji od svih brazilskih postava.

Tek što je počelo, već je bilo Ademirovim golom 1:0. Poslije je Zizinho prešao sve i bilo je konačnih 2: 0. Ipak, Bajdo je bio zadovoljan: "Igrao sam na Maracani".

A doma, u prvenstvu Hajduk je već odvalio proljeće bez izgubljene utakmice. Počela je vruća jesen.. I onda je utakmica, ona slavna Bajdina, koje prešao sve Zvezdaše i zabio gol za 1:1 ,te malo iza toga, udarac s 25 metara Bože Brokete za povjesnih 2:1, sedam minuta prije kraja, koji je probio Sinjanina Mrkušića. I još nešto, te jeseni rođena je torcida. Hajduk je prvak: Beara, Kokeza, Broketa, Radovniković, Katnić, Luštica, Matošić, Vidak Lokošek i Vukas.

1952.

Još jedna dupla kruna za Bajdu Vukasa. Najprije je Hajduk ponovio naslov državnog prvaka, a onda Helsinki Olimpijada '52 koja će dignuti duhove na noge. U političkom okružju snaga, namjernih ili nenamjernih, Sovjetski savez i Jugoslavija. Utakmica bez napora 5:1, deset minuta prije kraja. Na kraju, 5:5!

Hokejaš Bobrov zabio je tri gola, od četiri poslije udaraca iz kuta! Nema kocke, nema jedanaesteraca – nova utakmica u Tampereu. I velebna igra Bajde Vukasa. Iako je Bobrov zabio na početku za 0:1, na kraju je bilo 3:1!

I, onda silna završnica, protiv Mađara! Vukas više nije samo krilo, protiv volje u Hajduku legendarnog Barba Luke, igra centra. Broj devet koji šara igralištem publika plješće ali je jedna Puskasova i druga Cziborova lopta u mreži. Ipak - srebro. Mađarima u svijetu slijedećih nekoliko godina neće biti ravna, a predstavništvo bivše države nije nikada igralo bolje: Beara, Stanković, Crnković, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec.

1953.

4 : 4

U prve siječanjske dane Vukas je s Hajdukom u Argentini. Čak i gost samog predsjednika Juan Dominga Perona. Rastegnuti povratak i svinjarija saveza koji određuje da 'Bili' moraju igrati prva dva kola s juniorima! A Hajduk, baš tog proljeća, u dvije spektakl igre Bajde Vukasa tuče u Beogradu Zvezdu i Partizan istim rezultatom, 4:1! Minus bodovi 'dice' ne daju se popraviti.

A onda događaj godine za Bajdu Vukasa. Nastupio je za predstavništvo Kontinenta koje Englezi pomalo posprdno zovu Rest of the World u Londonu na Wembleyu, u jesen 1953.

Uz još tri hrvatska igrača Branka Zebeca, Zlatka Čajkovskog i Vladimira Beare. Englezi su ukrali pobjedu Kontinentalcima Zemanu i Beari, Navarru, Hanappiju, Zlatku Čajkovskom, Posipalu, Ocwirku, Bonipertiju, Kubali, Nordahlu, Vukasu i Zebecu pogodkom u zadnjoj minuti nakon navodnog faula Čika Čajkovskog na Moretensenu, koji nije postojao . Plećati Ramsey probija s bijele točke, mrežu. 4:4! Kraj mu je godine, pun slavlja. Zagrebački tjednik , Športska panorama' daje Bajdi, žutu majicu: s jednostavnim 'potpisom' "Najboljem".

1954.

Na svjetskom prvenstvu u Švicarskoj, u ljeto 1954, Bajdo Vukas je briljirao. Nijemci u utakmici četvrtfinala nisu ga mogli držati ni rukama ni nogama. Lakoćom je izmicao i stvarao prilike. Prave velike. Jednom je predriblao čak i Tureka, gol je bio prazan, ali uklet.

Nije lopta otišla unutra, jer je Bajdo posegnuo za velepotezom, čekao je još jedan napad prestravljenih Herbergerovaca. I nije bio gol. A Nijemci – imaju dva! Nesporazum Iceka Horvata i Beare i lagano vraćena lopta našeg srednjaka u vlastitu mrežu, pa solo-prodor Rahna za 0:2. Und Aufwiedersehen!

Svjetsko prvenstvo, Švicarska, 1954.

1955.

Vukas - fantastičan.

Alpe su daleko, ali dosižu pogled iz Torina, grada Fiata i Valentina Mazzole i kluba koji je poginuo u zrakoplovnoj nesreći 1949. Torino je bio poziv Bajdi Vukasu da zaigra – sam je znao reći: "Moja je utakmica Torino". Na Comunaleu, Bajdo je odigrao jednu od svojih najljepših predstava. Uvijek će se vraćati Torinu: "Nikada nisam bio tako lakonog, ja bih rekao da sam lebdio u zraku, sve mi je išlo i sve sam mogao" A sve je bilo odlučeno u drugih 45 minuta. Prvi dio i Azzurra i jugovinsko, nikakvo. A onda je sam uzeo kredu i postavio svoje vlastito 'ja' na centar. Bio je to puni gas Bajde Vukasa. Namještao je a jednoga je i sam zabio. Ferrara je pred novinarima priznao da nije nikada igrao protiv takvog igrača. Bila je to 0:4 pobjeda bivše države.

Sjajne su fotografije Vukasovih poteza. Oko njega Talijana na travi, a Bajdo ide kao da nikog nema. Ali, Bajdi još nije kraj. Velikanka protiv Dinama i pobjeda Hajduka u Maksimiru. Najprije Frane Matošić, a onda je Vukas zgrabio čvrsto bile 'tiče', pa su se Dinamovci nagutali za sva vremena: čista šestica.

I ne još: Savez Sjeverne Irske ima obljetnicu. Igraju Engleska (jasno), ne nije jasno, više: Velika Britanija protiv Europe, ne-protiv Ostatka svijeta. Bajdo je opet u momčadi koju sada postavlja Pibarot. Iako igra i najslavniji Englez svih vremena Sir Stanley Matthews najbolji je čovjek utakmice Bajdo Vukas. Odigrao je hat-trick. Tri gola! Kontinent je na kraju bio, 4:1, bolji.

Vukas – fantastičan. 'Sportske novosti' nagradili su ga za tu briljantnu 1955. naslovom športaša godine, pazite, ne samo nogometaša! Kad hoće, hoće: Bajdo Vukas je i ovo: s 20 zabijenih golova strijelac prvenstva!

1957.

Sada su Azzurri na uzvratu, u Zagrebu. Ovo je jedan čvrsti blok igrača Fiorentine u kojem ima mjesta samo za Argentinca Monturoija. Ali, ne nema te obrane koju Vukas ne bio mogao rastegnuti, a onda na kraju 6:1 - balade, volejem s desna što mu je bila posebnost, Bajdo šalje loptu u rašlje. Dugi Lovatti bio je kratak, više: prekratak! Talijanski poslodavci su čekali samo na jedan Bajdin gala-potez. Jer onih devet deset devet dobili su još u Torinu. A sada ga imaju.

Predsjednik Dall Ara, koji je imao Franu Matošića 1942. u svojoj Bologni, gotovo je, hoće Vukasa. Ponuda je na javnom natječaju i 'partija' koja se smije proleterski, crveno, daje Vukasu svoju vizu. Vukasu je plaćeno za tri sezone, brdo novaca, 66 milijuna lira. Tako je Bajdo prvi načeo 'socijalističko samoupravljanje'. Bio je prvi socijalističku nogometaš koji je zaigrao, za čistu lovu, na Zapadu. Srušena je krilatica 'socijalistički športaš se ne prodaje'. Volio je pismu, briškulu, balun i svoju Panku, čak i onda kad ih je ritam života, poput bučne rijeke, rastavio ali ne i razveo. Bio je nešto posebno, kao i njegov nogomet: fetivi Splićanin, zagrebačke krvi. To nije komunizam pun strahota zabluda.

1957. – 1959.

Ani dificili. Talijanske teške godine. Još u prvoj sezoni snašla je Vukasa žutica. Liječenje i gubitak dinamike koja je bila Bajdino fau-oružje. Nije mu dalo punog maha. U tridesetoj godini, protiv teškog italo-nogometa u kojem je sve pod lokotom (il catenaccio) i posljedica teške bolesti nije mogao ni Vukas. Samo u nekoliko utakmica, na početku on je najbolja spojka lige čitave lige. Njegove su ocjene u 'Sport ilustratu' – čiste petice.

Poslije tog razarajućeg hepatitisa, više nije bio onaj. Još jedna sezona, dobrih i manje dobrih igara i – kraj. Volio je Bolognu. Imao je svoje tifose. Plave, lepršave kose bio je mamac ljepšeg dijela tribina na stadionu Dall Ara. A kad je imao dan, nije mu bilo ravna pa u konkurenciji i s Juventusovim Sivorijem!

1959.

Vukas se vraća u Hajduk

Vukas se vraća u Hajduk. I opet je onaj stari. Objektivno, nikad bolji. Jedna utakmica u Maksimiru, na 3:2 pobjedu Hajduka on je klasika veličanstvene igre. Najveći. Igrao je bez pogreške.

Sad više nije onaj sjajni individualac, on sada upravlja mladim Hajdukovcima. On je dirigent. Čak više nije ni devetka, njegov je broj: osam ili broj deset: Sazrio, miran, ali spreman uvijek, kao nekada, na potez. Bajdo vodi Hajduk. I kapetan je momčadi. Franina traka na njegovoj je nadlaktici. On je 'gazda'. Vukas je sada je pružio ruku braći Bego, Oarovu, Brku, Cuzziju, Colnagu i drugima. Još mu pomaže njegov Zagrepčanin Zlatko Papec.

Povratak u Hajduk.

1962.

I svemu dođe kraj. Bajdo koji je zabio 300 golova u 615 utakmica za Hajduk igrao je 59 puta za predstavničku momčad i zabio dvadeset dva gola, dva puta Kontinentalac protiv Engleske 1953. i Velike Britanije 1955, s dvije srebrne olimpijske medalje iz Londona i Helsinkija oko vrata, s 20 zabijenih golova, strijelac prve lige u sezoni 1954/55, s tri naslova prvaka bivše države 1950, 1952 i 1955, u Bologni prvi 'inozemac' socijalističkog nogometa spremao se za oproštaj. Bio je prosinac 1962. I tko će drugi nego suza na oko. Dolazi Dinamo. Njegova nesuđena ljubav. Ljubav koja ne oprašta. 4:1 dinamovaca u Splitu. Bajdo je utučen, nije očekivao takav oproštaj, ali je športaš: 'Bili ste bolji, Vi, Dinamovci.'

Nagradu za životno djelo u Hajduku primio je u bijelo salonu. Pune su mu ruke cvijeća. By, Bajdo. Nogomet mu je dao sve. Elegantan, šik, italo-obučen, odskače gdje dođe. Svjetina ga obožava. A njega više neće biti na crnom lešu pod Marijanom, kraj Plinare. Rupa njegova odlaska je silna. Za hrvatski nogometni klub Hajduk.

"Bili ste bolji, Vi, Dinamovci."

Oproštajna utakmica, Split, prosinac 1962.

1962. – 1967.

Bajdo igra. Godine koje se penju, nisu mu zapreka da razveseljava gledališta u Klagenfurtu, u Grazu za GAK i na kraju, uz često skakanje do Zagreba, koji budi staru krvcu pripadnosti, u trideset osmoj, u Kapfenbergu.

Klagenfurt / Graz / Kapfenberg.

1968. – 1969.

Nije mogao odbiti Hajduk. Momčad je, s njegovim prestankom, u dubokoj krizi. Vukas sjeda na stolicu tehničkog direktora. Ali, kad ne ide, na treninzima skida elegantne cipele, i puca kornere! "Ej dečki, gledajte...!" Kad mu je dojadio Hajduk i obratno, preuzima to mjesto u Nogometnom klubu Zagreb u kojem je počeo veliku karijeru. On je tehnički direktor podučavatelju Franji Glaseru. No, sve je to premalo.

Bajdo visi na karten-partijama, nema živce za teren, u raskoraku je sa situacijom i odlazi. Ne iz nogometa. Nogomet bez Bajde to je prigravanjska pošalica, a ta ne pali,

Vukas, tehnički direktor NK Zagreb.

1983.

I baš jedne noći, na Uskršnji ponedjeljak 1983, u svom stanu u Aleji Pomoraca, s onu stranu Save koja nečujno klizi, grč srca je prepun eksplozije. Bajdo is dead. S velebnim sprovodom na Mirogoju.

BERNARDVUKAS